Židovi su preko Mojsija od Boga dobili upute za izgradnju Šatora sastanka (tabernakula) i u njemu Svetišta koje su nosili sa sobom sve do dolaska u Obećanu zemlju, kada su u Jeruzalemu izgradili Sveti ram Bet harnikdaš.
Prvi Hram, izgrađen 957. godine stare ere, zvao se i Solomonov hram. Od tada su se sve žrtve prinosile isključivo hramu. Više puta oštećen i popravljan, ovaj Hram su definitivno srušili Babilonci. 586. godine stare ere. Gradnja Drugog Hrama dovršena je 515. godine stare ere. Nakon brojnih skrnavljenja i oštećivanja, pod kraljem Herodom Velikim znatno je proširen i obnovljen pa ga se nazivalo i Herodov hram. Rimijani su ga uništili 70. godine naše ere.
Premda su neke sinagoge postojale istovremeno s jeruzalemskim hramom, nakon njegova rušenja sinagoge kao sveta mjesta zamjenjuju hram. Ovaj prijelaz od hrama do sinagoge i od prinošenja žrtve do usmene molitve predstavija velik preokret u razvoju židovske kulture.
Dok je postojao Hram, iskijučivo je svećenstvo komuniciralo s Bogom. Sada zajednica običnih ijudi doblva neovisnu ulogu i dolazi do novog, kolektivnog i izravnog odnosa s Bogom. Premda u ruševinama, jeruzalemski hram ostaje svetinja, pa su sve sinagoge orijentirane prema njemu. Dio 613 zapovijedi iz Tore koje su se odnosile na prinošenje žrtava hramu dobivaju novu, simboličku formu, jasno izražienu kroz neke blagdane. Svitci Tore daju svetost sinagogama, koje bez njih postaju svjetovne građevine.
